A najbolja knjiga o pisanju po našem izboru je ...

Za mene je knjiga Harukija Murakamija „O čemu govorim kada govorim o trčanju“ bila jedno od onih štiva koje kreneš čitati i ne možeš ispustiti iz ruke. Počneš s poleđinom i kratkim opisom u knjižnici. Nastaviš u obližnjem kafiću „samo da pročitaš prvu stranicu“. A zatim se baciš na ostatak čim stigneš doma u pauzama između kuhanja večere i pregledavanja zadaće omiljenog ti osmogodišnjaka. Obavezno si pustiš i soundtrack jer Murakami je poznat po svojim zaraznim glazbenim podlogama

Čitajući uskoro shvatiš tu finu poveznicu između pisanja i trčanja. Jer, baš kao i trčanje

pisanje je disciplina na duge pruge

Za mene u toj paralelki koja se provlači kroz čitavu knjigu leži njena najveća draž. Jer Harukijeva filozofija trčanja i način na koji mu pristupa u cijelosti odražavaju njegov pristupu pisanju. Ako si i vi često govorite

• da niste dovoljan talent
• danas nije dan, ni jučer baš nije bio, a sutra 'ko zna
• riješiće se (moj omiljeni)

u ovoj ćete knjizi pronaći pravu zlatnu žilu za vaše sljedeće copywriterske podvige.
Jer kad pročitate koliko se jedan veliki Murakami radosno drži strogih rasporeda i ushićeno odriče lagodnog života liježući s kokicama i budeći se s pijetlovima, shvatit ćete kako ćete se i vi ubrzo morati pozdraviti s karijerom zadrtog kampanjca. Pisanje treba biti užitak, ali je disciplina nešto od čega u tom procesu pobjeći ne možete.

Najradosnija stvar koja mi se mogla dogoditi nakon što sam postao profesionalni pisac bila je ta što sam mogao rano otići u krevet i ustati rano ujutro. [...] Tako je započeo moj novi život, jednostavan i svakodnevan. Ustao bih prije pet ujutro i otišao na spavanje prije deset uvečer. Raznim ljudima najbolje odgovaraju pojedini dijelovi dana – kako kome. Ali, ja sam definitivno ranoranilac. Tada se mogu najbolje usredotočiti i obaviti ono najvažnije.

Bili vi ranoranilac ili noćna ptica, poanta je da za pisanje trebate pronaći vrijeme. Svakodnevno. Jer želite biti dobri, a ne samo prosječni jel da?

Bogomdan talent pripada rijetkima. Svi ostali naporno vježbaju.

Mene je totalno izbilo iz cipela kad sam pročitala da čovjek koji je samo jedan svoj roman u Japanu prodao u nevjerojatnih milijun primjeraka za sebe kaže kako on zapravo i nije neki talent (iako bi se o tome dalo diskutirati). Naprotiv, tvrdi da je sav njegov uspjeh rezultat sati i sati polaganog klesanja dok se ne počnu nazirati konačni obrisi novog romana

Pisci koji su rođenjem blagoslovljeni darom za pisanje mogu lako pisati romane bez obzira na to čime se u životu bave, ili ne bave. Poput vode koja istječe iz prirodnog izvora, njihove rečenice slobodno teku i takvi pisci stvaraju svoja djela bez ikakva napora. Tu i tamo čovjek naiđe na takvog pisca, ali nažalost ja ne spadam u tu kategoriju. U meni, a ni u mojoj blizini, takav izvor ne postoji. Ja sam onaj koji mora iz sve snage čekićem i dlijetom udarati u stijenu kako bi probio duboku rupu prije nego što pronađem izvor stvaralaštva.

Zato čekić u ruke i kuckajte. Ravno do svog izvora nadahnuća. Prečice su, kao što ste pročitali, rezervirane za nekog drugog.

Tajna je u pronalaženju pravog ritma. A pravi ritam je...

Recimo to otvoreno. Ljudi su uglavnom ljenčine. I uglavnom će između kauča i trim staze odabrati – kauč. A pisanje zahtijeva određeni ritam. Znate ono kad 10 dana pauzirate, a onda očekujete da ćete u jednom danu isproducirati 7 kartica neodoljivo privlačnog teksta koji ćete isti dan moći poslati klijentu.
Murakami vam nudi svoj ritam. Pa ako ste mudri, kopirajte!

Svakog dana stanem točno na onom mjestu kad osjetim da mogu i dalje pisati. Kad tako postupim, idućeg dana ono što pišem ide mi sasvim glatko. Da biste mogli nesmetano napredovati, morate održati ritam. To je jedan od daleko najvažnijih preduvjeta u dugoročnim pothvatima. Kad odredite tempo, sve ostalo slijedi samo po sebi. Problem je znati što učiniti da se zamašnjak vrti pri određenoj brzini, a da biste dotle došli, potrebni su vam što veća koncentracija i snaga koje možete izvući iz sebe.

Zato izvucite iz sebe maksimum. I onda kad vam se čini da više ne možete. Uhvatite onaj pravi ritam, odredite si vlastiti tempo i eto vas na cilju prije nego ste to uopće mogli zamisliti.

Trud je gorak. Ali je zato nagrada slatka.

Naravno da ujutro najčešće ne ustajete razdragano usklikujući „Dajte mi novi copywriterski zadatak s rokom danas“. Ali onda otvorite mail, on stigne i stvari jednostavno krenu svojim tokom. Nekada brže, nekada sporije (tempo zna biti škakljiva stvar), ali ono što je u toj priči najvažnije je vaše osobno zadovoljstvo napravljenim. Koje proizlazi direktno iz klijentovog zadovoljstva. Poput ovoga ...

Draga Ana,

Tekst kojeg ste nam poslali prije u vezi proljeća+bike je super :-)

pa smo vas odmah odlučili angažirati i za još jedan projekt…

Zbog ovakvih se mailova sve isplati.

A da ne biste slučajno pomislili da je ustati ili odustati blues samo vaš problem, evo jedna genijalna

anegdota iz knjige za kraj

Jednom zgodom intervjuirao sam olimpijskog trkača Toshihikoa Sekoa [...] Pitao sam ga: „Dogodi li se ikada trkaču vašeg ranga da mu se tog dana ne trči? Zapravo, da vam se uopće ne trči i da biste radije nastavili spavati?“ Čovjek se zagledao u mene i potom, glasom kojim mi je jasno govorio koliko je moje pitanje besmisleno, odgovorio: „Naravno, tako se osjećam sve vrijeme.

Kako god se vi oko pisanja osjećali, podijelite to s nama. Jer mi obožavamo ljude od krvi i mesa. Poput Murakamija. I vas.